Ozračje minulih vremena na području Gradske četvrti Maksimir se i danas može osjetiti na prostorima istoimenoga najljepšeg zagrebačkog ili pak u Remetama, starom naselju na obroncima Medvednice. Baš po tim lokalitetima se ova raznolika i zanimljiva četvrt pročula mnogo dalje od Zagreba i njegove okolice, znatno prije no što je postala sastavnim dijelom užega gradskog područja.
Poznati zagrebački pisac Zvonimir Milčec, inače remetski župljanin piše: "Više od sedamsto godina stara je crkva Majke Božje Remetske, a nekoć je bila najveće svetište sjeverne Hrvatske, veće i značajnije od Marije Bistrice. Nadaleko je poznata i po tradicionalnim proštenjima za Uskrs, Veliku i Malu Gospu, s licitarima i kramarima s varljivim gvircom i sočnim šinderbatima. Remete se spominju u cjelokupnoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, a posebno u posljednja dva stoljeća, gdje Remete možemo naći u opisima Krčelića, Tituša Brezovačkog, Kukuljevića, Gaja, Šenoe, Matoša, Zagorke, Krleže i Lojzeka Majera, pa do današnjih suvremenika."
Istraživači remetske prošlosti izvješćuju da je osnutak tog naselja, smještena oko pet kilometara sjeveroistočno od središta Zagreba, vezan uz Pavlinski samostan u predjelu lijepoga Kratkog dola, oko polovice 13. st. Ime potječe od srednjevjekovne latinske riječieremita(pustinjak) kojom su se nazivali pripadnici reda sv. Pavla pustinjaka, osnivači samostana.
Remetska gotička crkva sv. Marije barokizirana je u 18. st. Nakon potresa 1880., tijekom restauracije crkve uništeni su grobovi hrvatskih feudalaca koji su u crkvi pokopani - Pavla Zrinskog, Ivana Česmičkog, bana Ivana Torkvata Karlovića i Gašpara Alapića. U crkvi su i ostatci fresaka iz 18. st. i niz zavjetnih slika te drvena gotička Bogorodica iz 15. st.
Nakon dokinuća Pavlinskog reda 1786., barokizirani remetski samostan postao je sjedištem tamošnje župe. Danas je to karmelićanski samostan.
Pučka škola u Remetama osnovana je 1859., a prvotno je bila smještena u Župnom uredu te je deset godina kasnije dobila vlastitu zgradu.
Žitelji Remeta od početka 20. st. organizirano njeguju bogatu kulturnu tradiciju svoga kraja. Već 1908. su osnovali Pjevačko društvo "Podgorec", a 1920. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo "Frankopan" Remete - Bukovac.
Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec odlučio je 1789. da se prostrana hrastova šuma na biskupskome posjedu, istočno od Zagreba preuredi u veliki park pa je dao prokrčiti glavnu aleju, od ulaza u park do vidikovca na brežuljku, čime je utemeljio najveći i najljepši park u jugoistočnoj Evropi. Ime parka Maksimir se spominje već 1791., a za javnost je otvoren tri godine kasnije.
Vrhovčevu je zamisao u cijelosti ostvario zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik, sredinom 19. st. Prema njegovim uputama i zahtjevima park su oblikovali bečki majstori: građevinski arhitekt Franz Schücht, vrtni arhitekt Michael Sebastian Riedl, voditelj građevinskih radova Leopold Phillipp, kipar Josip Kassmann, autor vitraja za poznatu Švicarsku kuću Anton Kothgasser i glavni vrtlar Franjo Serafin Korbler. Nakon Haulikove smrti 1869., postupno nestaju brojni vidikovci, paviljoni, kolibe, odmorišta, kipovi, vrtovi i druge znamenitosti staroga Maksimira.
Potkraj 18. st. u Maksimiru je osnovan zvjerinjak, zapravo veći lovački park. Na Labuđem je otoku 1925., usred prvoga maksimirskog jezera, utemeljen današnji Zoološki vrt. Prvi zoološki vrt u ovom dijelu Europe osnovan je u Zagrebu neposrednom zaslugom građevinskog inženjera Mije Filipovića, a kojemu je zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel povjerio uređivanje maksimirskog parka.
Uz južni rub maksimirskog parka smješten je stadion "Maksimir" - kultno mjesto zagrebačkog i hrvatskog sporta, prvenstveno nogometa. Prvi je stadion na tom mjestu sagrađen 1912. Zahvaljujući mnogobrojnim međunarodnim nogometnim utakmicama i drugim velikim sportskim priredbama tijekom prošlih desetljeća, za Maksimir se pročulo daleko izvan granica naše zemlje.
Područje Maksimira je u granice Grada Zagreba uključeno tek 1902. No zahvaljujući čvrstim, već davno uspostavljenim funkcionalnim vezama, vrlo brzo se to područje integriralo u gradski sklop.
U razdoblju od 1945. do 1952., većinu područja današnje gradske četvrti čini tadašnji III. gradski rajon. Neki se dijelovi današnjeg Maksimira tijekom tog razdoblja postupno pripajaju Gradu Zagrebu. Tako 1947. dijelom gradskog područja postaje prostor tadašnjeg Mjesnog narodnog odbora Bukovečki III. brijeg. Dvije godine kasnije i MNO Remete. Glavnina maksimirskog područja je 1952. uključena u uži gradski prostor pod upravom Narodnog odbora Grada, a na području Remeta osnovana je jedna od perifernih gradskih općina. Godinu dana kasnije, uže područje Maksimira, bez Remeta, postaje jednom od osam općina užega gradskog područja. Općina Maksimir od 1955. obuhvaća i Remete i markuševečki dio današnje gradske četvrti Podsljeme (Šestine - Gračani - Markuševec). Sedam godina kasnije toj se općini priključuje i dotadašnja samostalna općina Zagrebačka Dubrava. Nakon ukidanja općina 1967., cjelovito područje današnje četvrti Maksimir dio je Grada Zagreba kao jedinstvene općine. Od 1974. to je područje u sastavu Općine Maksimir i pripada joj prostor Markuševca i okolnih naselja. Općina je prestala postojati 31. prosinca 1990. U veljači 2009., na području Gradske četvrti Maksimir osnovano je 11 mjesnih odbora.
