Stara jezgra današnje Gradske četvrt Gornji grad - Medveščak, ujedno i jezgra Zagreba, svoj gotovo tisućljetni razvoj započela je na dva brežuljka koja je razdvajao potok Medveščak što je s podnožja Medvednice tekao prema Savi koritom na kojem su smještene današnje ulice - Medvedgradska i Tkalčićeva. Na istočnom je brežuljku niknuo biskupski Kaptol, a na zapadnom naselje Gradec - Grič.
Zagrebačku biskupiju je na Kaptolu utemeljio ugarski kralj Ladislav 1094. izgradnjom prvostolnice - crkve sv. Stjepana, a koja je dovršena tek nakon 123 godine, odnosno 1217. Otad je, što zbog potresa ili požara, više puta obnavljana, preuređivana i dograđivana. Svoj današnji izgled je dobila tek 1895. nakon obnove i preoblikovanja, a kojima se trebalo pristupiti zbog jakog potresa iz 1880., prema projektu arhitekata Bollea i Schmidta. U drugoj polovini 15. i na početku 16. st., u vrijeme najjačih prijetnji turskih osvajača, oko Kaptola su podignuti obrambeni zidovi i kule, a što je u velikom dijelu sačuvano do danas. Zagrebački kanonici 1334. naseljavaju kaptolske kmetove u blizini svojih domova, sjeverno od Kaptola. Tako nastaje naselje, današnja Nova Ves koje je s Vlaškom Vesi, također današnjom ulicom, smještenom podno južnih kaptolskih bedema, pod jurisdikcijom Kaptola.
Gradec je 1242. Darovnicom kralja Bele IV. proglašen “slobodnim i kraljevskim gradom na brdu Gradecu zagrebačkom”. Grad je tim aktom dobio položaj feudalca koji je odgovoran izravno kralju. Građani su, među ostalim, stekli pravo svake godine birati “gradskog suca” (gradonačelnika) i upravljati gradskim životom. Pritom su preuzeli i određene obveze pa su, izvršavajući jednu od njih, u razdoblju od 1242. do 1266. utvrdili grad bedemima i kulama. Gradnjom zidina, Gradec je dobio urbanistički lik po kojem i danas prepoznajemo Gornji grad. Prateći oblik brežuljka, bedemi opasuju grad u formi nepravilnoga istokračnog trokuta s vrhom kod Popova tornja na sjeveru te s osnovicom na Strossmayerovu trgu na jugu. U grad se ulazilo na četvera glavna vrata - Mesnička na zapadu, Nova, kasnije nazvana Opatička na sjeveru, Dverce na jugu i Kamenita na istoku. Jedino su Kamenita vrata sačuvana do danas. Već u 13. st. je na središnjem gornjogradskom trgu stajala crkva sv. Marka, nešto manja negoli je današnja, a koja je nanovo podignuta ili temeljito pregrađena sredinom 14. ili početkom 15. st. Najvrjednija starina Markove crkve je njezin južni gotički portal. Na uglu Markova trga, na ulazu u današnju Ćirilometodsku ulicu, već je u srednjem vijeku stajala Gradska vijećnica, sjedište Gradske uprave, a koja je kasnije dograđivana, rušena, ponovo građena i pregrađivana. Formiranje današnjega središnjeg zagrebačkog trga - Trga bana Josipa Jelačića je započelo 1641. s otvaranjem novog sajmišta u nizini podno Gradeca i Kaptola, gdje se nalazio veći izvor Manduševec i po kojem je Trg dobio i svoje prvo ime. Oko tog okupljališta tadašnjeg “poslovnog svijeta” Zagreba i drugih krajeva, kasnije nazvan Harmicom, postupno se zahuktala gradnja kuća i pristupnih putova pa se npr. današnja Petrinjska ulica u 18. st. zvala Med grabami, što odlično ilustrira njezin tadašnji izgled i okoliš u kojem je nastajala.
Sjedinjavanje nekad oštro razdvojenih, nerijetko i žestoko zavađenih naselja na susjednim brežuljcima i onih u njihovu podnožju, u formalnom je smislu započelo objavom Privremenog obćinskog reda za kraljevski grad Zagreb 7. rujna 1850. Tim je aktom određen pojam Zagreba. Umjesto malih starih općina, konstituiran je jedinstveni grad koji je obuhvatio Gradec, Kaptol s Vlaškom ulicom i općinu Horvati. Ukinute su stare feudalne pravice, propisane još u Zlatnoj buli, a uveden je demokratski ustroj i rukovođenje gradom u kojem sudjeluju širi slojevi zagrebačkoga građanstva. Gradska je uprava otad mogla pa i morala upravljati na moderniji način.
Prostor Gornjega grada - Medveščaka već je stoljećima središnja pozornica zagrebačke i hrvatske povijesti. Zahvaljujući tomu, svaka stopa toga dijela Zagreba ima svoje povijesno-spomeničko i simboličko značenje, osobito tri tamošnja najpoznatija trga - Trg bana Josipa Jelačića, Kaptol i Markov trg. Zvonimir Milčec, jedan od najzagrebačkijih pisaca, će nadahnuto napisati:
“Zagreb hrvatskom metropolom postaje, dakle, upravo na Markovu trgu.
Prvi put je hrvatskim jezikom (Ivan Kukuljević, 1843.) progovoreno u Državnom hrvatskom saboru na Markovu trgu.
Na Markovu trgu su pale prve političke žrtve na oltar hrvatske samostalnosti (srpanjske žrtve, 1845.).
Na Markovu je trgu, kako legenda kaže, užarenom krunom okrunjen kralj hrvatskih seljaka Matija Gubec.
S Markova se trga oglasila prva hrvatska radiopostaja (1926.) i prvi je put u eter odaslala hrvatsku nacionalnu himnu.
Na Markovu je trgu izglasan prvi Ustav slobodne i neovisne Hrvatske.
Stoga ne treba čuditi da je u Domovinskome ratu neprijateljska granata svoj cilj tražila i pronašla upravo na Markovu trgu kada je pogodila Banske dvore, a koji s Trgom čini središnje mjesto hrvatske političke i državotvorne samosvijesti.
Dakle, Markov trg je u istoj mjeri i zagrebački i hrvatski trg. Štoviše, on je zagrebačka adresa i same Hrvatske.”
U razdoblju od 1945. do 1952., područje današnje gradske četvrti Gornji grad - Medveščak pripadalo je I. i II. gradskom rajonu (Centar i Medveščak). Rajoni su 1952. ukinuti pa uže gradsko područje prelazi u upravnu nadležnost Narodnog odbora Grada. Samo godinu dana kasnije se osnivaju općine na užem gradskom području. Prostor današnjega Gornjega grada - Medveščaka ulazi u okvir dviju općina: Gornji grad i Medveščak. Spajanjem dotadašnjih općina Gornji i Donji grad, 1955. nastaje Općina Centar. Od 1967. do 1974. Grad Zagreb funkcionira kao jedinstvena općina. Ponovnim osnivanjem općina 1974., dijelovi Gornjega grada - Medveščaka pripadaju općinama Centar i Medveščak, a koje djeluju do 31. prosinca 1990. U veljači 2009. je na području Gradske četvrti Gornji grad - Medveščak osnovano 13 mjesnih odbora.
